Ova web strana je posvećena 15. oktobru "međunarodnom danu bijelog štapa". Izrada ove strane je u toku i uskoro se mogu očekivati novi sadržaji.
Pod orijentisanjem slijepih u prostoru podrazumijevamo umješnost, odnosno vještinu snalaženja u velikom prostoru, među predmetima, na ulicama, među zgradama, u naselju i u malom prostoru, na primer, u krugu radnog mjesta.
Orijentisanje u prostoru je umješnost da se pravilno odrede: pravac, brzina, rastojanje, svoj položaj u prostoru i odnos prema okolnim predmetima, to je umješnost da se pravilno otkriju prepreke i da se vješto zaobiđu.
Orijentacija je proces korišcenja čula pri utvrđivanju položaja i međusobnih odnosa predmeta koji nas okružuju. Tako shvaćena orijentacija u najvećoj mjeri zavisi od funkcije čula, percepcije, kao i intelekta. U pitanju je proces primanja, memorisanja i transformacije odgovarajućih informacija.
U novije vrijeme, uz riječ "orijentacija" koristi se i termin "mobilitetet". Ovaj termin anglosaksonskog porjekla, definiše se kao sposobnost sigurnog kretanja od jednog do drugog mjesta u sredini koja nas okružuje. Pojmovi "orijentacija" i "mobilnost" su međusobno tjesno povezani. Oni se međusobno uslovljavaju. Pojam "orijentacija" oznacava upoznavanje i ocjenjivanje, a pojam "mobilitet" oznacava savlađivanje prostora. Koji je od ova dva pojma primaran, teško je odrediti. U praksi se ova dva pojma najčešce koriste zajedno, kao orijentacija i mobilnost, odnosno kretanje. Sposobnosti slepih za orijentaciju i samostalno kretanje izgrađuju se tokom života, počev od ranog detinjstva, uz korišcenje određenih metoda i tehnika edukacije. Ovom pitanju u poslednje vrijeme posvećuje se sve veća pažnja sa ciljem iznalaženja optimalnih kompenzatornih sredstava, kojima treba da se poveća njihova samostalnost u orijentaciji i kretanju.
Svaki čovek, pa i slijepa osoba, duboko u sebi nosi potrebu za samostalnošcu. Ta se potreba može nekada samo prividno potisnuti. Međutim, čovjek koji je lišen vizuelne funkcije često je prisiljen da traži pomoc od drugih. U srazmeri od upućenosti na pomoć drugih, slijepa osoba dostiže određen stepen samostalnosti i nezavisnosti. Svakodnevni život i potrebe za odlazak u školu, na radno mjesto, u tržni centar, u zdravstvenu stanicu itd, nameću potrebu da se slijepa osoba osposobi do određene mjere za samostalno kretanje. Ovo ima i naglašen psihološki znacaj za osobu koja u tome uspe. U svakodnevnom kretanju ulicama treba zaobići mnoge prepreke i kretati se na prilicno velikom prostoru. To nije lako postići, naročito kada je u pitanju prelazak ulica, gužve i brojne prepreke u prometnim ulicama. Pri tom treba imati u vidu da je savremeni svet organizovan prema standardima onih koji vide, a ne prema standardima slijepih.